
Organizator
Centar za kulturu i film Augusta CesarcaAdresa
Kordunska 1Datum
20. 11. 2026.
Vrijeme
18:00 - 20:00
Tip događanja
Kino
Cijena
5 €
Dobna skupina
Svi uzrasti
Primjereno za djecu
Ne
Priča o životu i smrti magarca imena Baltazar, koji u ruralnom dijelu Francuske sredinom 1960-ih služi kao radna snaga različitim vlasnicima. Dok gotovo svi u selu okrutno iskorištavaju Baltazara, jedina koja se o njemu brine s mnogo ljubavi i pažnje je djevojčica Marie.
Sretno, Baltazar jedan je od vrhunaca opusa Roberta Bressona, redatelja poznatog po asketskom stilu režije i odustajanju od psihološke uvjerljivosti u glumačkim nastupima, čime je stvarao snažan odmak od moralističkih tema kojima se bavio. Odluka da priču filma predstavi iz vizure magarca dio je kritike shvatio kao vrhunac njegova protivljenja psihologizmu u glumi, pri čemu je do savršenstva doveo svoju specifičnu viziju svijeta zasnovanu na poniznosti i transcendenciji.
Sniženi rakursi snimanja sugeriraju magarčev pogled na zbivanja, a on je dodatno naglašen često korištenim planovima detalja i fragmentiranom, epizodičnom naracijom sastavljenom od situacija u kojima Baltazar postaje nemoćnim svjedokom i žrtvom okrutnih ljudskih gesti, dijeleći pritom sličnu sudbinu s djevojčicom Marie. Dojam očuđenja koji se time postiže u gledatelju stvara distancu od emocionalne dojmljivosti samih prizora, upućujući ga da smisao onoga što vidi traži izvan granica kadra. Zbog stalnog nastojanja da se nadiđe prikazana fizička zbilja Paul Schrader je Bressonov stil i prozvao „transcendentalnim”.
Godardova poznata tvrdnja da je Sretno, Baltazar „svijet sažet u sat i pol trajanja” upućuje na slojevitost Bressonova filma, koji je s jedne strane pun kršćanskih motiva i simbola, a istovremeno funkcionira i kao egzistencijalistička potraga za oslobođenjem od duševne i fizičke patnje (Bresson je samoga sebe prozvao „kršćanskim ateistom“).
Film je utjecao na čitav niz redatelja, uključujući Michaela Hanekea (Funny Games, 1997, Amour, 2012) i Larsa von Triera (Lomeći valove, 1996, Dogville, 2003), a Jerzy Skolimowski slobodno ga je adaptirao u nagrađivanog Tovara (IO, 2022).