Organizator
Zagrebačka filharmonijaAdresa
Trg Stjepana Radića 4Datum
30. 10. 2026.
Vrijeme
19:30 - 21:00
Tip događanja
Koncert
Cijena
18 €
Dobna skupina
Svi uzrasti
Primjereno za djecu
Da
Program:
Richard Wagner: Uvertira iz opere Tristan i Izolda
Sergej Prokofjev: Koncertna sonata za flautu i orkestar u D-duru, op. 94
Richard Strauss: Smrt i preobraženje, op. 24, simfonijska pjesma
RICHARD WAGNER : Uvertira iz opere Tristan i Izolda Uvertira operi „Tristan i Izolda“ Richarda Wagnera (1813.-1883.) predstavlja jednu od najvažnijih prekretnica zapadnoeuropske glazbe. Ovim djelom Wagner je svjesno zakoračio u prostor kasnoromantičke harmonije i najavio dolazak moderne glazbe XX stoljeća. Filozofsko nadahnuće za ovu glazbenu dramu, praizvedenu 1865. g. u Münchenu, skladatelj je pronašao u mislima filozofa A. Schopenhauera kao i u svojoj zadivljenošću drevnim srednjovjekovnim ljubavnim legendama. Okosnica cijele skladbe je slavni, zagonetni „Tristan-akord“ koji se pojavljuje već u trećem taktu uvertire. Iz tog akorda izranja potresni „motiv patnje“, građen na uzlaznoj kromatici zvučno djelujući kao atmosfera boli. Wagner koristi tehniku lajtmotiva kako bi povezao mnoga duhovna stanja likova pa se kroz uvertiru izmjenjuju mnogi valovi dinamičkih uspona i silaza. Izuzetno djelo veličanstven je odraz, za Wagnera toliko karakteristične, duge melodijske linije te je postalo svjetionik harmonijskim rješenjima u majstorovim kasnijim remek-djelima poput „Parsifala“ i tetralogiji „Prsten Nibelunga“.
SERGEJ PROKOFJEV : Koncertna sonata za flautu i orkestar u D- duru, op. 94 Poput bljeska nade u beznađu rata – Sonata za flautu i klavir (orkestar) Sergeja Prokofjeva (1891.-1953.) blista kao jedno od najizražajnijih djela flautističkog repertoara. Ruski majstor djelo je skicirao 1942. g. a dovršio ga 1943. g. u egzilu u Kazahstanu evakuiran zbog ratnih razaranja ; upravo je neokaljan, nebeski čist zvuk flaute bio nadahnuće velikanu za ovo remek-djelo klasične vedrine i čiste plemenitosti. Uvodni Moderato donosi pastoralni ugođaj u sonatnoj formi – tonski fluidne fraze solista zvuče meko, bez forsiranja tona. Brz Scherzo pršti humorom i ritmičkom vitalnošću a solist je pred tehničkim izazovom brzog „staccata“, Andante tone u duboku liriku i koloristički vitalizam niskih registara flaute. Finalni Allegro con brio je energičan i pun kontrasta koji vode trijumfalnom završetku – briljantni ljestvični nizovi i skokovi zahtijevaju vrhunsku tehniku i ambažuru. 1984. g. britanski muzikolog Christopher Palmer orkestrirao je ovo sonatno remek-djelo u skladbu za flautu i orkestar kako bi pastoralne boje i neoklasičan sjaj originalne skladbe zasjale punim simfonijskim koloritom. Uz Zagrebačku filharmoniju i mo. Dawida Runtza nastupit će francusko- švicarski umjetnik
Emmanuel Pahud (1970.) ,po mnogima najslavniji flautist današnjice, majstor koji ponovno ispisuje pravila klasične glazbe kao jedan najizuzetnijih svjetskih glazbenika. Sa samo 22 godine postao je najmlađi solo flautist Berlinske filharmonije, poziciju koju s nevjerojatnom strašću drži i danas. Njegov izvedbeni stil spaja tehničku virtuoznost s dubokom emotivnošću pretvarajući svaki nastup u veliko zvukovno iskustvo. Umjetnik briljira podjednako u djelima baroka, jazza i avangarde. S godinama postao je glazbena ikona svog instrumenta – on flauti daje posve nov glas i prepoznatljivost koja osvaja publiku diljem svijeta.
RICHARD STRAUSS : Smrt i preobraženje, simfonijska pjesma, op. 24 Simfonijska pjesma metafizičkog prijelaza – wagnerijanskog duha i kozmičkog sjaja transformacije – Richard Strauss (1864.-1949.) u svojoj je mladenačkoj poemi (praizvedenoj 1890. g.) majstorski, slikovito uobličio dilemu koja istovremeno plaši i tješi ljudsku dušu. „Tod und Verklärung“ – Smrt i preobraženje istovremeno je intiman uzdah nakon proživljenog života kao i dramaturški moćno remek-djelo. Skladana na poticaj mentora Alexandera Rittera ova simfonijska poema predstavlja ključan trenutak u kojem mladi Strauss odbacuje očev konzervativizam i strastveno prihvaća Schopenhauerovu estetiku a nadasve wagnerijanski ideal u kojem smrt ne znači konačan kraj već katarzično oslobođenje vlastite volje i optimizam. Zvučna poema započinje sinkopiranim ritmom gudača, ritmom srca koje se opire ništavilu – uz bogate intervencije cijelog orkestralnog aparata Strauss poseže za gustim wagnerijanskim kromatizmima i odgođenim harmonijskim rješenjima prenoseći napetost iz opere „Tristan i Izolda u izuzetan simfonizam. Majstor kroz cijelu skladbu plete mrežu ekspresivnih lajtmotiva – prelama patnju kroz radosti i sjećanja utišavajući snagu orkestra ističući nježne melodije drvenih puhača i harfe. Pravi trijumf ove poeme leži u njenom finalu kada nakon posljednjeg uzdaha nastupa veličanstveni, spasonosni C-dur. Taj grandiozni krešendo, koji je pjesnički ovjekovječen kao „otvaranje nebeskog svoda“ simfonijski je ekvivalent wagnerijanske „ljubavne smrti“ – to više nije glazba boli već fluidni zvučni ocean u kojem se duša oslobađa okova i rastače u Vječnosti. Strauss je u „Smrti i preobraženju“ stvorio zvučni most između konačnog i beskonačnog ostavljajući svijetu duboki mir. Pred samu smrt njemački genij je rekao –„odlazim upravo kako sam skladao kao mlad čovjek, u „Smrti i preobraženju“.