Organizator
KolekcionartDatum
02. 10. 2026.
Vrijeme
19:00 - 22:00
Tip događanja
Izložba
Cijena
Besplatno
Dobna skupina
Svi uzrasti
Primjereno za djecu
Da
U petak, 2. listopada 2026. u 19 sati u Galeriji Kolekcionart otvara se samostalna izložba Albe Miočev naziva Isto mjesto. Izložba je otvorena do subote, 24. listopada, radnim danom od 10 do 19 sati, te subotom od 10 do 14 sati.
U središtu ciklusa nalazi se motiv skupine stabala kojemu se umjetnica iznova vraća, prikazujući ga u različito doba dana i noći, u različitim godišnjim dobima i pod promjenjivim osvjetljenjem. No mjesto koje Miočev slika nije doslovan pejzaž niti precizno određena lokacija, nego prostor oblikovan sjećanjem, osobnim iskustvom i promjenama u vlastitoj percepciji. Ono ostaje isto, dok se osoba koja mu se vraća mijenja – upravo iz tog odnosa poznatog prostora i promjenjivog unutarnjeg pogleda proizlazi temeljna ideja izložbe.
Alba Miočev (Zadar, 1994.) završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zadru, a potom upisala slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. U sklopu programa Erasmus+ 2016./17. studirala je na Ulster Universityju u Belfastu, dok je 2018./19. stručnu praksu odradila na umjetničkoj rezidenciji GlogauAIR u Berlinu. Do danas je izlagala na brojnim skupnim i jedanaest samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica je Nagrade publike Erste Fragmenti 18 iz 2022. te Grand Prix nagrade Erste Fragmenti 20 iz 2024. godine. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika, a živi i radi u Zagrebu. Njezino slikarstvo karakterizira otvorenija paleta blagih pastelnih tonova, dok se stilski kreće između figuracije i apstrakcije, često polazeći od stiliziranih objekata i prostora koji izviru iz osobnih sjećanja. Uz klasično slikarstvo bavi se i muralima.
U ciklusu „Isto mjesto“ taj se osobni i memorijski sloj prevodi u niz različitih slikarskih tretmana istoga motiva. Pojedina platna grade prizor kroz gustu ritmizaciju poteza i snažne kolorističke odnose, dok su druga svedenija, mekša i gotovo dematerijalizirana. Stabla se pritom čas jasno iščitavaju kao elementi krajolika, a čas se rastvaraju u boju, strukturu i gestu, približavajući se apstrakciji. Upravo kroz te promjene Miočev ne gradi samo različite prikaze istoga mjesta, nego i različite načine na koje ono opstaje u sjećanju.
Predgovor izložbe Bartol Fabijanić
Zastajem i razmišljam kako započeti tekst…
Riječ je o izložbi slikarice Albe Miočev, o novome ciklusu radova koji autorica donosi na uglavnom velikim dimenzijama slikarskih platna, koja prikazuju skupinu stabala u različito doba dana i noći, u drugačijem razdoblju godine i pod raznovrsnim osvjetljenjem. Samo mjesto nije određeno specifičnim lokalnim kontekstom, već izvire iz umjetničine mašte. No, baš poput svačije mašte, i ona umjetnice uvjetovana je trenutcima i događajima u životu koji su ju obilježili, pa tako možemo reći da konkretno mjesto ipak nije potpuno izmišljeno, nego da se radi o uspomeni. O uspomeni na mjesto koje je više puta viđeno, ali svaki puta iz drugačije osobne pozicije - bilo one fizičke ili metafizičke. Mjesto na koje bi autorica svaki puta iznova došla i… zastala.
U krošnjama prikazanih stabala vidjela bi uvijek nešto novo i drugačije, upravo zbog činjenice što bi gledala uvijek drugačijim očima i novim osjećajima koje su ju obuzimali. Mjesto je godinama ostajalo isto, samo se osoba koja je njime prolazila odrastala i mijenjala se; doživljavajući grane, lišće i sjene sebi poznatih stabala na posve drugačiji način. Ovo mjesto umjetnici je oduvijek služilo kao točka stanke i preispitivanja, kao mjesto provjere životne stvarnosti: „Što se od zadnjeg puta promijenilo u nečemu što zapravo uvijek ostaje isto? - Možda samo ja.“ Usudio bih se reći da svatko od nas ima jedno svoje takvo mjesto, ili barem trenutak kada shvati da, gledajući nešto već odavno viđeno, percipira to iz jednog potpuno drugačijeg ljudskog rakursa. I upravo je u tome ljepota ovog novog ciklusa Albe Miočev. Slikarica, naime, uspijeva prikazati sebi poznato i drago mjesto na posve univerzalan način, ne pripisujući mu pritom nikakve geografske ili specifične morfološke karakteristike. Isto postiže slikanjem - ne konkretnoga mjesta, već njegovog ugođaja - odnosno atmosfere koja joj je ostala u svijesti prisjećanjem na bivanje u njemu.
U sociološkome žargonu, mjesta bez nekih osobitih vlastitih svojstava, odnosno bez jasno prepoznatljivog identiteta, nazivaju se prostorima ili mjestima nemjesta, dok su nasuprot njima tradicionalna mjesta vezana uz specifični lokalni kontekst. Koristeći ovu analogiju, možemo reći da Miočev na svojim slikama uspijeva pomiriti ta dva suprotstavljena koncepta mjesta stvarajući njihovu fuziju, odnosno slikanjem konkretnog fizičkog prostora kojemu ipak ne pridaje jasno specifične odrednice. Slična se pojava, razmišljam, događa i kada nešto sanjamo, odnosno kad mozak u trenutku duboke hibernacije spaja različite od nas proživljene događaje i posjećena mjesta u potpuno fantastičane oniričke pastiše.
I dok nisu definirani konkretnim mjestom, Albini stilizirani pejzaži, odnosno slično kadrirane skupine stabala, svakako su određeni golim slikarskim sredstvima: bojom, linijom i strukturom kompozicije. Spominjući način njihovog građenja, radovi u ovome ciklusu uvijek započinju autoričinim uslikavanjem okvira oko svakog od prizora - svojevrsne inačice trompe l'oeila (varke oka) - upravo radi konceptualno lakšeg obuhvaćanja same strukture kompozicije i svladavanja granica slikanog polja. Unutar spomenutih okvira, površina svakog od platana tretirana je slikarski na drugačiji način, što rezonira prikazu iste skupine stabala u drugačije doba dana, noći, godine. Gustoća i prozračnost stabala u različitim vremenskim periodima apostrofirana je odgovarajućom upotrebom akrila i uljene boje, odnosno neujednačenim nanosom kistom ili potezom uljanog štapića po površini platna.
Osvrnimo se za kraj još jednom na sam lajtmotiv čitavoga ciklusa - Albina stabla. Naime, slikarska serija Albe Miočev „Isto mjesto“ može se doživjeti i kao svojevrsni autoričin apel za povratak k prirodi, za zastajanje na trenutak u svijetu u kojem živimo i koji oko nas neprestano žuri, te za uočavanje u sasvim običnim stvarima iskonske ljepote. Nema, zaista, nikakve patetike u naumu autorice da iz svoje okoline izdvoji i naslika nešto jednostavno i svakodnevno poput krošnji stabala, podsjećajući nas time da jedan sasvim običan pogled na prirodni okoliš može na nas imati blagotvoran i transformirajući utjecaj, posebno ako u današnje užurbano vrijeme znamo taj pogled uputiti, prepoznati ga, na trenutak zastati…
----
Alba Miočev (Zadar, 1994.) u Zadru završava Školu primijenjene umjetnosti i dizajna,nakon čega upisuje slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Usklopu programa Erasmus+ 2016./17. studirala je na Ulster University u Belfastu te je u sklopu Erasmus+ stručne prakse radila kao pripravnik 2018./19. na umjetničkojrezidenciji GlogauAIR u Berlinu. Izlagala je na brojnim skupnim i jedanaestsamostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Osim klasičnog slikarstva, bavi se i slikanjem murala. Dobitnica jenagrade publike Erste Fragmenti 18, 2022. te Grand Prix nagrade Erste Fragmenti 20,2024. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU). Živi i radi u Zagrebu.